NVO - AGENCIJA ZA POLITIČKO KOMUNICIRANJE

  • Odičan nastup ministra Osmanovića

    http://agencijapolis.org/wp-content/uploads/2014/09/cropped-logo_sda-450x150.jpg

    Published Juni 16, 2016 at 7:59 - No Comments „Tiha voda bregove valja“- poslovica koja najkraće opisuje javni nastup ministra Osmanovića. Ministar civilnih poslova i koordinator za popis stanovništva, Adil Osmanović gostovao je u dijaloškoj emisiji “Pošteno&# ...

    Odičan nastup ministra Osmanovića
  • Analiza: Zukić uvjerljiv, Gratz nedvosmislen, Bagarić nezainteresiran!

    http://agencijapolis.org/wp-content/uploads/2016/05/javni-nastup-890x395-450x150.jpg

    Published Maj 21, 2016 at 9:26 - No Comments Analiza javnog nastupa  gostiju Dnevnika 3 FTV na dan 17.05.2016. godine Amira Zukića, Joze Bagarića i Denisa Gratza Amir Zukić ( zastupnik SDA u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH) Gostujući u informativnoj emisiji  Dnevnik ...

    Analiza: Zukić uvjerljiv, Gratz nedvosmislen, Bagarić nezainteresiran!
  • Tomislav Damnjanović, strateg političkih kampanja za Polis: Rezultati izbora u Srbiji

    http://agencijapolis.org/wp-content/uploads/2014/01/index-300x150.jpg

    Published Maj 12, 2016 at 11:14 - No Comments Tomislav Damnjanović je strateg političkih kampanja. U Evropi je kao glavni strateg radio kampanje u BiH, Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji, Slovačkoj, Bugarskoj, Rumuniji i Češkoj. Bio je dio timova koji su radili kam ...

    Tomislav Damnjanović, strateg političkih kampanja za Polis: Rezultati izbora u Srbiji
  • Istraživanje: 90% ispitanika smatra da se u Mostaru trebaju održati lokalni izbori

    http://agencijapolis.org/wp-content/uploads/2012/03/mostar_bridge-450x150.jpg

    Published April 15, 2016 at 1:06 - No Comments Ispitivanje javnog mišljenja koje je uradio istraživački tim agencije „Polis“ utvrdilo je, da je više od 90 posto ispitanika mišljenja da u Mostaru trebaju ove godine biti održani lokalni izbori. U vrijeme aktuelne polit ...

    Istraživanje: 90% ispitanika smatra da se u Mostaru trebaju održati lokalni izbori
  • Analiza nastupa: Nikola Lovrinović, Senad Šepić, Lazar Prodanović, Davor Vuletić i Aner Žuljević

    http://agencijapolis.org/wp-content/uploads/2013/04/425364_351938364857722_1892751544_n-e1446640653470-314x150.jpg

    Published Decembar 17, 2015 at 1:27 - No Comments O Evropskom putu BiH i mehanizmu kordinacije u emisiji “Odgovorite ljudima”, govorili su: Senad Šepić- Zastupnik u Parlamentu BiH (SDA), Nikola Lovrinović- Zastupnik u Parlamentu BiH( HDZ BiH), Lazar Prodanović- Za ...

    Analiza nastupa: Nikola Lovrinović, Senad Šepić, Lazar Prodanović, Davor Vuletić i Aner Žuljević
  • Analiza nastupa: Nikola Špirić i Božo Ljubić

    http://agencijapolis.org/wp-content/uploads/2013/04/425364_351938364857722_1892751544_n-e1446640653470-314x150.jpg

    Published Decembar 15, 2015 at 12:24 - No Comments U emisiji „Aspekt“ gosti Božo Ljubić (predsjednik Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora BiH) i Nikola Špirić (poslanik u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH) , govorili su o izazovima koji se nalaze pred ...

    Analiza nastupa: Nikola Špirić i Božo Ljubić
  • Analiza nastupa: Momčilo Novaković, Senad Bratić, Davor Selak i Damir Filipović

    http://agencijapolis.org/wp-content/uploads/2013/04/425364_351938364857722_1892751544_n-e1446640653470-314x150.jpg

    Published Decembar 11, 2015 at 2:26 - No Comments „Čemu služi Ustavni sud Bosne i Hercegovine“ u emisiji “Zabranjeni forum” govorili su : Momčilo Novaković (poslanik PDP-NDP-a u Predstavničkom domu BiH) Senad Bratić (potpredsjednik NSRS) Davor Selak (predsje ...

    Analiza nastupa: Momčilo Novaković, Senad Bratić, Davor Selak i Damir Filipović
  • Analiza nastupa: Ismet Osmanović i Elvir Karajbić!

    http://agencijapolis.org/wp-content/uploads/2013/04/425364_351938364857722_1892751544_n-e1446640653470-314x150.jpg

    Published Decembar 10, 2015 at 1:34 - No Comments U emisiji „Odgovorite ljudima“, šefovi Kluba zastupnika SDA i SDP, Ismet Osmanović i Elvir Karajbić, govorili su o korupciji u Bosni i Hercegovini. Ismet Osmanović u ovom javnom nastupu djelovao je kontradiktorno s komunik ...

    Analiza nastupa: Ismet Osmanović i Elvir Karajbić!
  • Osvrt na „3 SAJAM OBRAZOVANJA I ZAPOŠLJAVANJA“

    http://agencijapolis.org/wp-content/uploads/2013/04/425364_351938364857722_1892751544_n-e1446640653470-314x150.jpg

    Published Novembar 27, 2015 at 3:02 - No Comments Više od 150 izlagača iz svih dijelova Bosne i Hercegovine nalazi se na „Trećem sajmu obrazovanja i zapošljavanja“ u Mepas Mall-u u Mostaru. Moto Sajma je: „GLEDAJ OD ČEGA ĆEŠ ŽIVJETI!“.   Kao i predhodna dva S ...

    Osvrt na „3 SAJAM OBRAZOVANJA I ZAPOŠLJAVANJA“

Diani Beach Front Slider

POLITIKA BEZ POLITIKE I KONKURSI BEZ NATJEČAJA : Za kojeg li se čovjeka kroji ovakva država?!

Prof. dr. Hanka VAJZOVIĆ

 

Poput većine mislećih ljudi u Bosni i Hercegovini (a situacija nalaže da to budemo svi), najnovijim sam političkim dešavanjima postala (a ko nije?!) nepotrebno zbunjena, prečesto nasekirana i istinski zabrinuta.

Ozbiljno sam zbunjena iz mnogih razloga. Uvjeravanje da je u skupštinama javnih preduzeća (u Kantonu Sarajevo) nužno povećati broj članova sa tri na pet kako bi se pojačala odgovornost naspram velikog kapitala, pokaže se kao dobra sinekura o državnom trošku za povećan broj „svojih“ ljudi (kao da ne bi bilo efektnije pojačati odgovornost menadžmenta), brojnih podobnih umjesto sposobnih (ko ne vjeruje, neka provjeri neka imena i reference). U kantonalnom Ministarstvu obrazovanja raspiše se konkurs za popunu nepostojećeg sektora (nešto za polaganje vozačkih ispita i sl.) i to u jednom potezu: pomoćnik ministra, stručni savjetnik, stručni suradnik – posebni uslovi: pravnik, psiholog i pedagog. Istovremeno već je pune dvije godine upražnjeno mjesto pomoćnika ministra za visoko obrazovanje – konkurs raspisan i sve završeno, zna se ko je najbolji kandidat, ali on iz nekih razloga nije vlastima po volji i sve je stalo, zakovano. Pa onda, Skupština KS na jednoj sjednici pohvali rad nekih ministara, a već na sljedećoj uslijedi direktiva da ih se razriješi dužnosti zbog … – ne znam više ni čega, kojih oficijelno navedenih razloga, itd.

Povremeno sam akutno nasekirana, kao što bijah: kad neki ustvrdiše da novi kandidat za ministra odbrane u Vijeću ministara BiH jest iz RS-a (jer je Dodik rekao da tako mora biti), a čovjek 100 % iz Brčkog – nasekirah se, naravno, jer sam vjerovala da mi je rodni grad sada Distrikt, a ono – što nekad davno (u vicu) rekao Dudek o Regicinoj nevinosti: „Neki vele da jeee, neki da nije!“. Pa onda kad se iz medija proču da će aktuelna vlast podržati uspostavljanje javnog servisa na hrvatskome jeziku, ja opet nasekirana, jer sam osobno (kao ekspert) prije koju godinu na Ustavnom sudu BiH osporavala i osporila takav zahtjev Ive Mire Jovića (valjda se zato žurno pritišće FTV, umjesto da se izanalizira šta bi takav politički potez trebao značiti za tu kuću). Kad je Vlada KS poništila netom okončani konkurs za rektora kojega je regularno izabrao Senat, čini mi se da je kap prelila čašu, pogotovo kad znaš da istovremeno (pravim usporedbu) još uvijek ni na koji način nije zaključen (realiziran ili pak poništen), prije ravno jednu i po godinu raspisani Javni poziv (konkurs, natječaj) za Nezavisni odbor za nadzor policijskog komesara (valjda: kad ga nema, lakše se diše, a novi će se akobogda izabrati po ukusu vladajućih čim se za to steknu uslovi – ništa nema bez dovoljnog broja ruku) i tome slično.

Inače sam već hronično zadeverana, vjerujem kao i većina građana svjesnih da se sudbina države i naroda našla u rukama nekolicine stranačkih oligarha koji se u sred mandata udružuju i razdružuju (sve pošteno, pa ko koga prevari!). Unuci mi tek postali a već prezaduženi i još uvijek ih (ne)odgovorni uvlače u dugove. Nema više ni „hljeba i igara“ – hljeba narodu ponestaje, a igre samo političke (bez pravila i bez granica), čak i one olimpijske koje od nacionalne sramote nije lijepo ni spominjati – dobro je i šest naših otišlo, i super su prošli s obzirom na to kako smo ih i opremili i otpremili. Sve u svemu: politika bez politike, socijaldemokracija bez demokracije, nezakonito tumačenje zakona i još puno toga. Slučaj Sejdić-Finci, ključni društveno-politički problem države i građana, doveden je do apsurdne trakavice (vezuje ih se kaoĆirila i Metodija), bezočno potrošen (taman tako da narod pomisli kako ne bi bilo problema da nas taj dvojac nije tužio želeći nešto za sebe iskamčiti) i banaliziran u neslanim pučkim šalama (Hoće li više taj Sejdić-Finci ući u Predsjedništvo ili neće, pa da se i na to stavi tačka.“). I da ne nabrajam dalje. Znam da sve to nije tegobno samo meni. Dva su pri tome ključna pitanja koja mi se vrte po glavi: – prvo, kamo nas to vodi šaka partijskih lidera krajnje isprivatiziranog političkog ponašanja, i – drugo, znaju li to (to kamo srljaju) i oni sami ili možda ni sami ne znaju?! Ovo drugo, naravno, ne nudi odgovore na ono prvo već samo povećava zabrinutost jer je teško reći koja je od tih dviju opcija gora: ako ne znaju – gdje li ćemo i kako uz takve „lutajuće vodiče“ završiti; ako znaju – šta li su nam za budućnost namislili i šta nas sve čeka? (Daj Bože samo da ne bude kako su nas prethodni na rub provalije doveli, a novi nas krupnim koracima naprijed poveli.)

U svakom slučaju, čovjeku bosanskohercegovačkom nije dobro. Otud se u posljednje vrijeme najčešće može čuti konstatacija: Strašno! Nema države, pa to ti je. Ovako nikad bilo nije! I zbilja, ne sjećam se (a godina mi ne fali) da je ikad u nas pola četverogodišnjeg mandata potrošeno na konstituiranje vlasti; na razna, građaninu teško razumljiva politička previranja i prestrojavanja (na svim razinama); na tapkanje u mjestu i bukvalno „pijačarenje“ u osiguravanju većine potrebne za podršku pri raspodjeli vlasti ili nužne za usvajanje netransparentnih i neprincipijelnih političkih odluka, pa i na „skidanje glava“, na smjene loših (ponekad i sasvim dobrih) kako bi se nerijetko postavili gori; na nejasne, počesto društveno (za građane i državu) pogubne političke eksperimente (po sistemu: ako prođe, dobro mi dođe; ako pak ne – šala, nismo tako mislili). Uostalom, i na vrijeđanje inteligencije čitavog naroda, pa i stvarno verbalno vrijeđanje političkih neistomišljenika ili onih politički neposlušnih.

Potrošene su tako pune dvije godine. Korak naprijed, nazad dva (u ponečemu samo nazadovanje – s konja na magarca), pa se ljudi već pitaju za kojeg li se čovjeka kroji ovakva država? Ili je samo privid da se kroji; valjda nije da se, na kraju krajeva, ipak želi pocijepati? I šta se to desilo sa obećanim promjenama? Uz takvo pitanje čuh prije koji dan ciničan komentar: ko kaže da promjena nema (?!); pa toga ima najviše – mijenjaju se koalicioni partneri, ministri, direktori, članovi skupština javnih preduzeća, upravni i nadzorni odbori, tek koju godinu vremešni ali još uvijek „bijesni“ auti naše „izvršne“ vlastele (što bi, očito, trebale biti promjene nabolje, jer se kupuje novo, kvalitetnije, skuplje), plaće zaposlenih, onih oko 50% radno sposobnih sretnika (te, ionako već kod mnogih sramotno niske plaće, a mijenjaju se, dakako, naniže) i tako redom. Doduše, postavlja se i pitanje jesu li takve promjene u političkoj infrastrukturi i tzv. javnom sektoru društveno prihvatljivo političko ponašanje, jesu li uobičajene u demokratskom svijetu? Odgovor je jasan: većina ih jest, pod uvjetom da su na demokratskim principima utemeljene i u zakonskim okvirima provedene. Problem je, upravo, što nisu ili barem nedopustivo često nisu.

Logično je, dakle, da jedna politička garnitura, ako želi nametnuti svoju politiku, treba na svim razinama vlasti nastojati postaviti one koji podržavaju osmišljeni koncept vladavine i koji su spremni provoditi ili su u stanju provesti zacrtane političke ciljeve i programe. Tu ne bi trebalo biti ni dvojbe niti ičega spornog. Zastrašujuće je, međutim, kad u jednoj politici, zapravo, ne prepoznajete nikakvu politiku (koji ciljevi i kakvi programi?) već samo nastojanja da se preuzmu sve poluge vlasti i moći, i to metodama oslonjenim na dva ključna principa.

a) Prvo, sve mora biti pod mojom kontrolom (JA, na čelu parade), odnosno našom (MI, uz prvog) – od vlade do javnih preduzeća, od ministara do direktora, od direktora do tajnica, vozača i portira. A da bi se to i ostvarilo, nužno je na sva mjesta instalirati: koga? – svoje ljude (pa dobro, to je uredu!), ali koje i kakve ljude? – one što su nam po nečemu bliski (koje treba „udomiti“ preko štele) ili one provjereno i slijepo poslušne, dokazano politički podobne, koji bez pitanja i prigovora izvršavaju sve što dođe „odozgo“, jer sposobni u našem društvu odavno nisu poželjni jer su politički neupotrebljivi, pa su i kompetencije odavno posljednja stvar o kojoj se vodi računa.

b) Drugo, narod nas je izabrao i to se u naredne četiri godine neće promijeniti – dobili smo mandat (= vremenski limitiranu punomoć birača da ih izabrani zastupaju). Problem je samo što četiri godine začas prolete. Zato treba djelovati brzo i energično. Nema vremena za čekanje i za zamorne zakonske procedure. I zašto to ne reći javno, narodu u lice. Važno je da imamo moć (= broj „ruku“ pri glasanju) i da na „ho-ruk“ zauzmemo sve što se zauzeti da (javni sektor), pa i što se ranije nikad (ili barem nikad tako neprikriveno) zauzimalo nije: mediji, sudstvo, policija, akademska zajednica. No, očito je na snazi logika: kome će oni „mi smo nezavisni!?“ kad ih mi finansiramo, doduše budžetskim parama pokupljenim iz džepova građana, ali mi smo vlast, a oni su sami birali baš nas.

Na koji se pak način navedeni principi provode u djelo – narod malo zna jer su transparentni samo rezultati takvog političkog djelovanja (serviranje post festum, kad je gotova stvar), dok se procedure osmišljavaju i odluke unaprijed donose isključivo u backstage-u vladajuće političke (ili stranačke) pozornice. A onda se za nešto kao pitaju i o nečemu kao izjašnjavaju razni delegati i zastupnici, i to tobože po vlastitoj savjesti, što je teško bezrezervno vjerovati čak i onima iz opozicije ili onim nezavisnima koji ne dobivaju stroge naloge iz svojih partija. Narod to, sigurna sam, vidi ili brzo sazna, ali mnogi ne razumiju dok ne bude kasno; neki čak ni tada.

Ima, doduše, medija (neću reći nezavisnih) koji o političkim „igrama“ otvoreno govore i pišu, poneki čak i nepristrasno.Ima i novinara koji istraživački „raskopavaju“, saznaju, nastoje javnost informirati, upozoriti – ali nije problem samo to što su takvi u manjini, već to što „karavani prolaze“. Valjda su zato i organizirane reakcije građana tako jalove, ako ih uopće ima. (Kakva im fajda i da se oglase?!)

Neke nevladine organizacije svoje aktivnosti svode manje-više na statistiku: koliko je zakona usvojeno (nema veze kako i kakvi su), koliko je ukupno i na šta budžetskih para potrošeno, koliko prosječno zarađuju parlamentarci, koje aute voze političari i tome slično. I sva su njihova mjerenja i prebrojavanja uglavnom po principu stereotipa (svi su u politici lopovi) i po modelu „sve u jedan koš“ – sve im je, u pravilu, sarma, pa kome meso – kome kupus.

Sindikati se ili trpećiva radnička klasa uzbune samo kada dođe do nokata: kad se smanje ili se uopće dugo vremena ne dobivaju plate, kad im se drastično dokinu radna prava ili pravo na rad, kad nema regresa ili ovjerene zdravstvene knjižice, kad shvate koliko se neki političari rasipaju narodnim (njihovim) parama dok oni mjesecima zadžabe rade, itd. A onda protestuju – blokiraju, recimo, puteve ili granične prijelaze i time napakoste samo onima sebi jednakima ili, za promjenu, sami sebe napate čučeći i čameći pred zgradama nekih vlada e da bi se vlasti složile kako zbilja nije ispravno živjeti u baraki (treba: u baraci), pa im umjesto zarađenih plaća ponude jednokratnu novčanu crkavicu.

Individualno ljudi također reagiraju (u pravilu među rajom, u kafani, na sijelu) i tako daju sebi oduška, ali uglavnom kad obole zbog mobinga (a nemaju se kome žaliti; u Federaciji, za razliku od RS-a, nikad nije usvojen zakon o toj pošasti koju tako učestalo na leđima sretno zaposlenog građanina pokornog provode razni, najčešće nepotistički, koruptivno ili politički „instalirani moćnici“), kad obole od nepravde pa lijeka počnu tražiti u „komšijskoj kravi“ (logika: ne moram ja imati, dovoljno je da ni on nema) ili kad im šta miriše na korupciju (otkud nekome kuća, auto i slično), odnosno, kad detektuju nepotizam, pri čemu je samo važno „upratiti“ isto prezime. Nema pri tome veze koliko ko objektivno vrijedi, ima li tu nečije zloupotrebe položaja, je li uistinu riječ o srodstvu. I dok oni tragaju za rodbinskom vezom nekih prezimenjaka, dotle nepotizam cvjeta u punom kapacitetu svoga značenja: protežiraju se ljudi sumnjivih profesionalnih kvaliteta (diploma, radno iskustvo, kompetencije) za čije se zaposlenje zloupotrebom položaja ostvaruje dobra dobit (u novcu, u naturi, u poslušnosti, u dvosmjernom zaduživanju – ja tebi, ti meni), a ne može se čak utvrditi ni srodnost koja im se najvažnijom čini, jer prezimena različita. Tako se zapošljavaju, recimo: zetovi, sestrići, daidžići, tetići, rodbina prijatelja, tazbina, kumovi, srodnici poslovnih kompanjona i političkih ortaka. I znamo li kako se to provodi u djelo – kako se neki ljudi nepotistički ili koruptivno dovode na radna mjesta i visoke pozicije? Znamo, naravno.

Puno se o nepotizmu i korupciji zna i govori, ali su mogućnosti toliko široke i tako precizno razrađene da je teško pojedinačne slučajeve razaznati osim kad se to sa pozicije sile bezočno i neprikriveno radi. A kako to najčešće biva? Na dva provjereno efikasna načina razrađena za državnu službu, javni sektor, na nižoj ili višoj razini.

1) Odabrani se obično prime na određeno vrijeme (državni službenici ili uposlenici na ugovor i slično) – razlog: trenutne potrebe, povećan obim posla itd. Sistematizaciju ionako u političkom rasulu niko ne provjerava. Primljeni se zatim malo na poslu „provrte“, koliko da se obiknu (recimo 3 – 6 mjeseci, pa i uz produžavanja do napunjene godine kako bi se ispunio uslov za stručnog saradnika), a onda se, ako i dalje važe nepotistički ili koruptivni razlozi njihovoga zapošljavanja, raspiše konkurs u kojem se daje „deskriptivna slika“ ciljanog kandidata, npr. stručni savjetnik za evropske integracije – uslov: završen Arhitektonski fakultet (Ministarstvo privrede KS) ili se traži vozač – viši referent (Ministarstvo obrazovanja KS) sa jednom godinom iskustva: Nejasno! šta treba jednome ministru da ga vozi neko sa jednogodišnjim vozačkim stažom, i hoće li taj vozač zbilja biti istovremeno i viši referent, odnosno, hoće li uopće biti i vozač kad se zna da ministri vozaju sami sebe. No, kako je konkurs, lingvistički gledano, sinonim za natječaj, nužno je i u tom pogledu sačuvati njegovu regularnost, pa se u tu svrhu imenuju komisije (plaćene, dabome) koje potom pregledaju dokumentaciju i provode intervjue ili testiranje kandidata. Budući pak da naša strašna društvena boljka jest iznimno visok procenat nezaposlenih, na natječaj se ne javlja samo onaj za koga je konkurs raspisan. Naprotiv, ponekad se na jedan isti konkurs, raspisan za samo jednu osobu, javi i stotine onih što im je slanje prijava (uz neizbježno složeno i skupo prikupljanje dokumentacije) postala svakodnevnica. I šta se onda dešava? Svi se nadaju i od treme strepe, a posao dobije upravo onaj kome je to i bilo namijenjeno. Kako? Pa zahvaljujući Komisiji koja je procijenila da je bio najbolji, što nije ni teško postići uz naklonjenost i unaprijed pripremljene odgovore na pitanja. Zašto to komisije rade za nečiju korist? Pa rekao šef koji ih je i postavio, a komisija se plaća (ako nećeš, ima ko hoće). Šta se desi sa odbijenim kandidatima? Ništa, skupljaju odbijenice, čekaju neki novi konkurs i maštaju o odlasku iz ovakve pseudo države. I, zanimljivo je, uglavnom se i ne žale (ne ulažu žalbe), jer znaju da bi o tome odlučivali isti oni koji su ih i odbili.

2) U slučaju imenovanja na funkcije (direktori agencija, pomoćnici ministara i slično), postupak je sličan što se izbora kandidata tiče: opet se odrede komisije isključivo od provjereno „svojih“ ljudi, koje će se izjasniti (njihovo pravo!) za ciljanog kandidata. Razlika je samo što se u ovom slučaju prave tzv. liste uspješnih kako bi neko ko odlučuje, svoju samovolju učinio regularnom; samo tako može bez ikakvih problema izabrati bilo koga (=svoga), pa i onog posljednjeg na takvoj listi. Nema šta, mudro smišljena metoda za provođenje nepotizma i osobito korupcije. 3) Naravno, ukoliko ne prođu prethodni „regularni“ pristupi, „odgovorni“ (= politički dobro stojeći „moćnici“) vade iz rukava rezervne varijante: – odugovlače sa procedurom ili sa objavljivanjem rezultata, dok na konkurs „ne padne prašina“ ili dok se nešto novo ne smisli – slučaj: Nezavisni odbor za nadzor policijskog komesara u KS), – traže mahane najboljem kandidatu – slučaj: pomoćnik za visoko obrazovanje u Vladi KS (jest bio najbolji, ali ga ne želimo, nije politički podoban, ne bi bio poslušan), – poništavaju konkurs – slučaj: izbor UO nekih javnih preduzeća u KS; obrazloženje: nije se javio dovoljan broj kvalitetnih kandidata (čik, pa provjeri je li tako) ili drugi slučaj, malo modifikovan: izbor rektora na Sarajevskom univerzitetu.

Ovo sa rektorom uistinu je nevjerovatno. Konkurs okončan, nije prošao podobni ili željeni kandidat i smišljaju se argumenti za ponavljanje procedure. Kaže se: nije prethodno napravljena lista uspješnih. Pa ko su to, ljudi moji, u ovom slučaju „uspješni“? Naravno, svi oni koji ispunjavaju kriterije konkursa i ništa više (nema testiranja) – neuspješni se valjda nisu ni javljali (recimo asistenti). Riječ je, pobogu, o akademskoj zajednici a ne o državnim službenicima niti o političkim funkcionerima pa da se formalno prave nekakve liste, a onda po nečijoj samovolji da bude „biraj ago koga ti je drago!“. Akademska je to zajednica. I Platon bi se, da to čuje, u grobu prevrnuo. Zašto je onda uopće zakonskom procedurom predviđeno da rektora bira Senat (stručno tijelo) i potvrđuje Upravni odbor koji je, uzgred rečeno, politički imenovan – imenuje ga upravo Vlada. Zašto, ako će zadnju riječ imati Ministarstvo obrazovanja, odnosno, ista ta Vlada koja u ovom slučaju očito želi biti „katolik nad Papom“ i za rektora imenovati upravo i samo svoga (politički) podobnog kandidata.

Prosto da se čovjek (građanin) prepadne. Ohrabrujuće je ipak to da se javnost u vezi s ovim slučajem (izbor rektora) ozbiljno uzburkala – oglasili se mnogi, kolektivno (kao Krug 99) ili individualno (oni rijetki, tzv. nezavisni). S razlogom tolike reakcije, jer to je, barem što se Univerziteta tiče – presedan. Zbilja nikad tako bilo nije! Ali da je samo to! Politička je situacija općenito teška i višestruko složena, reklo bi se s tendencijom daljnjeg usložnjavanja.

Opterećena, dakle, i sama takvim ili sličnim promišljanjima o otužnoj političkoj stvarnosti, ciljano sam pokušavala u posljednje vrijeme, u komunikaciji sa mnogim poznatim mi ljudima, dokučiti šta drugi misle o današnjim političkim (ne)prilikama, pogotovo oni koji u politiku ne mogu zaviriti „izbliza“ i „iznutra“.

Razgovarala sam sa mnogima, najviše sa tzv. nezavisnim intelektualcima, svjesna da se ovo „takozvani“ nedvojbeno može odnositi i zasebno na svaki član ove sintagme (tzv. nezavisni i tzv. intelektualci), što je opet rezultat ili posljedica političkog stanja. I, očekivano, neki od mojih sagovornika iznosili ogorčenje, neki pak ostajali više na neverbalnim izrazima (da ih se ne može uhvatiti za riječ) ili se zadržavali na modelu „srednjih“ stavova tipa famoznog DA/NE (da, ali…; ne, međutim; „more bit jest, more bit i nije“ – ni da smrdi ni da miriše), što je tako evidentno svojstveno današnjem, hronično isprepadanom i omudralom bh. građaninu svih nacija, boja i političkih uvjerenja. Jer, nije baš uputno javno iskazivati političke stavove, pogotovo išta kritizirati – nikad se ne zna ko će prekonoći doći na vlast, a uvijek postoje „demokratski mehanizmi“ koji čovjeka mogu „klepiti“ po glavi. Stoga je bolje vjerovati Ustavu (čl.I/2: Bosna i Hercegovina je demokratska država) nego svojim očima. Nije važno što verbalnog delikta ne mora biti po zakonu, svjedoci smo da svašta može biti po tumačenju (kako kome kada paše). I ne treba takvima DA/NEjcima puno zamjerati što jesu takvi. Obični su građani danas zabrinjavajuće naviknuti na „samar“ i promjene vlasti koje više liče na tajfunske udare negoli na ikakvu demokraciji imanentnu smjenu jednih vladajućih u korist drugih, što je okvir aktuelne priče o promjenama parlamentarnih većina. Iz tih je razloga većina građana ispekla mudrost da se savitljivo, pa ako treba i beskičmenjački uvježbano što bezbolnije prilagodi svakoj situaciji (kako vjetar puhne), uvijek sa mišlju o „živoj glavi na ramenima“.

Neću, naravno, konkretnije govoriti o viđenjima i stavovima drugih s kojima sam razmjenjivala mišljenja, pogotovo stoga što ih većina, i kad progovori, obavezno želi ostati anonimna (neimenovani izvor, ime i prezime poznato redakciji i tome slično). Uostalom, to nije ni važno. Umjesto toga reći ću da glavni povod ovome mom pisanju jest politička neprincipijelnost aktuelne vlasti p(r)okazana ovaj put na slučaju izvanrednog manipuliranja konkursima koji se danas, uprkos leksičko-semantičkim vrijednostima ipak nekorektno dovode u sinonimsku vezu sa natječajem. Konkursi su mi, dakle, bili ona kap preko čaše, što ne znači da nisam mogla i drugih sličnih primjera naći napretek. Neke sam namjerno za ovu priliku zaobišla, nekih se drugih možda u momentu nisam ni sjetila. Kaže li pak neko da ovo sa konkursnim „marifetlucima“ nije izum aktuelnih vlasti, potpuno će biti u pravu. I nije, ovako nam je odavno. Ali, narodu su obećavane promjene, no umjesto da se stane ukraj onome što nije bilo dobro, desi se da se loše počne usavršavati do još goreg.

Zato, za kraj, valja podsjetiti da bi se politika trebala temeljiti na umijeću uvjeravanja, kad je nužno i uz zaobilaženje istine, ali nipošto na lažima i prevarama. Ona je vještina upravljanja javnim dobrima, pa je pogubno ako je provode diletanti, amateri, egocentrici. Politika je i igra (timova, ekipa, pojedinaca), ali se njome ne bi smjelo igrati. Politika je i ono što svi znaju da prečesto jest (ono što se figurativno naziva najstarijim zanatom), ali bi i kao takva morala respektirati neka ustaljena pravila igre. Ne može se, recimo, na fudbalskom terenu odjednom, po volji kakvog sudije (ma koliko on gospodario utakmicom i ma kolike ovlasti imao), mijenjati pravila pa, primjerice, umjesto crvenog vaditi zeleni karton i reći da to znači: sad idemo svi na tuširanje, nastavljamo za dva sata, ili odlučiti da je pogodak kad izbaciš loptu u aut; da je pošteno (fair play) pogoditi vlastiti gol; da lopta ne mora svaki put biti okrugla i ko zna kakve druge doskočice da se smišljaju iz prilike u priliku. Ko to može pravdati i ko prihvatati ili podržavati? Žednog se nasilu može jednom preko vode prevesti bez negodovanja. Mudrost, uspjeh i vještina jest ako ti on poslije toga bude zahvalan što se ne napi. Sve drugo je kao sa grafitom ispisanim na svježe urađenoj fasadi: Džaba si krečio! Uzaludno je smišljati ikakve prevare ako će one biti „prokužene“. Jer, narod možda u početku ne zna, ali kad sazna i spozna, e onda…

 

DEPO PORTAL

Category: Blog